… će osvanuti jutro kao poslije loše proslavljene, jedva iščekivane, Nove godine, kada zbog tuge na neodgovoreni SMS, od nekoga koga voliš, popiješ previše, pa te boli glava i svijet postane tijesan, jer si glup i donosiš loše odluke…
Reklama, a ni ne plaćaju me
So do you laugh at those who cry?
Krenula ja preksinoć pisati post, napisala zapravo, i ja da objavim, kad ono server pao. A piše negdje gore sačuvat će mi post. A ono nije, samo pola posta. Eto, ja samo da se požalim, jer mi ne pada na pamet da pišem sve ponovo.
Ali zato pjesmu koju sam naumila podijeliti mogu opet.
Prije života
Budiš se nezadovoljan. Namrgođen ideš na posao, namrgođen kosiš travu oko kuće, ne ljubiš ženu i ne igraš se s djecom. Ne znaš šta te muči, radiš da bi kupio sve što ti ne treba, putuješ i sretan si sedam dana godišnje, nakon toga opet šepaš od umora i izgledaš starije barem 20 godina jer ne spavaš dovoljno i žena više ne pokušava da te oraspoloži novim, zavodljivim rubljem.
Čitaš vijesti, svaka je crna hronika, gdje god se okreneš nailaziš na mržnju i više nezadovoljstva, poginulo ih je 209 u avionskoj nesreći, jednogodišnja beba u kritičnom stanju zbog pada na glavu sa velike visine, još uvijek nisu pronašli Madeline, a živu vjerovatno i neće, pronašli tijelo starijeg muškarca u Miljacki, majka žrtvovala kćerku u sotonističkim ritualima, tinejžerka sebi oduzela život jer su je u školi zezali da je predebela, mladi bračni par se rastavio zbog Facebook-a, mladi ne mogu da se zaposle, zaposleni gube posao, dan žalosti, dan žalosti, mrtvi, izgubljeni, prirodne nepogode, djeca umiru od gladi…
Umoran si prije nego što svane, umoran se budiš, umoran ideš u krevet, umoran živiš, ne sanjaš, nemaš više želja, ne možeš pronaći vrijednost ni u čemu što te okružuje, misliš da ti život nema smisla i ne trudiš da se ga pronađeš. Jedeš brzu hranu i ne vjeruješ više nikome, jer zašto bi u moru nadri novinara, nadi doktora, nadri političara vjerovao ikome. Čekaš bolje sutra, iako imaš sve i ne znaš kad će sutra doći i da li će biti bolje. Nikad ti nije dosta, uvijek bi još, uvijek bi više, a kada imaš više, treba ti još više, jer ne znaš čemu stremiš i nemaš cilj, ništa te ne ispunjava jer nikoga ne voliš i niko ne voli tebe. Ljudi su potrošna roba, emocije su precijenjene i odlučio si da je lakše ići kroz ostatak života ne mareći ni za koga, iako nisi ni svjestan da si nesretan baš zato što ne daješ sebe ni od sebe.
Svi oko tebe su sivi, jednako stari od umora i nezadovoljstva, primjećuješ samo jednake sebi, vrijeme stoji i čini ti se da se nikada ništa ne mijenja, dok pored tebe prolaze radosti tvoje djece, boje rađanja, zvuci osmijeha i toplina nesebične ljubavi. Gluh si i slijep od nezadovoljstva samim sobom i nećeš progledati i nećeš čuti jer ne znaš ni za što više osim mehaničke potjere za onim što ti je društveno nametnuto. Čovječe, mrtav si, a tek što si se rodio.
‘ello
Dođoh s mišlju da ću ovdje znati o čemu da pišem. Hah! Prevarih se grdno!
Ako ništa, počeci su uvijek lijepi, sve je novo, zanimljivo i puno mogućnosti, pa ne odbacujući te prednosti, priznajem, uz malo frustracija, otvorih i ja blog.
Samo da na tome i ne ostane…
“Projekat Beč”, šestomjesečni spomen-projekat za žrtve nacionalsocijalizma. 75 godina nakon pripajanja Austrije Njemačkoj (Anschluss). Poruka interaktivnog spomenika glasi: Protiv zaborava i Učiti iz povijesti.